Dan poslije jučer - the day after yesterday

Ne, nije ovo post o tabletama za jutro poslije. Doduše ako mi u dogledno vrijeme izvjesna farmaceutska kompanija pruži mogućnost suradnje sa određenom financijskom isplativosti, onda ću reklamirati sve te njihove proizvode, koji osim osnovnog djelovanja djeluju na vašu kožu i vaš ten. Lupocet forte.

Ali sad ne. Ovo je post o danu iza dana žena. Kada prestaje sva pažnja, kada se vraća sve na staro, kada više u biti i nije dan žena, nego dan muholovki, jezera ili pokidanih čarapa. Danas postoji dan za sve. Imate svrab? E može dan svraba tamo negdje u srpnju ili kolovozu kad ima puno nametnika. Žalite se na mučninu? E baš u ožujku imate dan probavnih smetnji. Kupili ste pogrešan proizvod u trgovini? Ma zamislite, u prosincu dan krivih kupnji. Molim Vas, ne guglajte, osramotit ću se.

Dan iza dana žena je, eto, običan. Svi se vraćaju u svakodnevicu. Pogrešno je misliti da nakon jednog cvijeta, jedne večere i jednog nekog lažno isprovociranog seksa (tako sam čuo) ravnopravnost će biti nešto normalno. Ali nije.

Jučer, na dan žena se u Lijepoj Našoj dogodilo nešto predivno. Noćni marš je pokazao kako žene nisu pokorene, kako njihova leđa nisu napravljena samo da nose breme kućanstva i da itekako trebaju i moraju se integrirati u društvo u toj mjeri dok se ne postigne ravnopravnost. Naravno, to ne znači, po onim kamenjarskim komentarima da trebaju savijati armature, kopati kanale i sve te ostale mačo poslove, iako sigurno postoji popriličan broj ženskih osoba koje bi taj posao odradile bolje od njih. U isto vrijeme, u Pakistanu  su prosvjednice zasuli kamenjem dok su prosvjedovale za svoja prava. Šerijat vlada u zemlji, ali najviše boli činjenica da na drugom prosvjedu sudjeluju žene u burkama jer ''žele živjeti po šerijatskom zakonu''. Ako je homo homini lupus, onda je žena ženi najgori neprijatelj.

Pa eto, te nižerazredne osobe, koje nas uveseljavaju svojim sisama i ostalim oblinama i dolinama, ipak su u povijesti nanizale nekoliko vrlo bitnih stvari, koliko god se viša rasa to trudila ne priznavati i omalovažavati. Ona naporna poljakinja Maria Salomea Sklodowska Curie je otkrila neka dva elementa, radij i polonij i uporno i tvrdoglavo istraživala radioaktivnost. Toliko je bila ozračena svojim eksperimentima da joj muž više nije smio donositi prljavi veš da mu opere, nego je počeo kupovati u sumnjivih turskih švercera, pa vjerojatno istraživajući materijal tih dijelova veša su otkrili još jedan materijal – kirit. Neka luda crnkinja, Rosa Parks je parkirala svoje dupe na sjedalicu u autobusu i nije je ustupila bljedolikom superiornom ameru, na opće čuđenje prisutnih. Kroz 5 godina, njeno dupe je osiguralo jednakost među rasama i uništilo rasnu segregaciju koja je bila naravno općeprihvaćena u umovima bljedolikih do tada.

Ova je meni osobno najdraža, ta – da oprostite – jebena princeza Diana od Walesa. Koliko je princezica napravila s humanitarnim radom za bolesnu djecu, razminiranje i prihvaćanje ljudi oboljelih od raka, side i mentalnih bolesti, toliko je više smetala uštogoljenom aristokratskom aparatu koji je se riješava na vrlo osebujan način. Call me Diana, not Princess Diana... Koja ikona...
A gdje je tek ona luda što je s nekim poluproizvodom od aviona preletjela Atlantik. Amelia Earhart. Dok su alfa mužjaci blejali sa zemlje, ona je nekih osamnaest sati pljucala po mačizmu i muškosti iz svog tromotorca, krstareći preko sjevernog Atlantika.
Ma možemo ih nabrajati do prekosutra, i opet ih ne bi sve nabrojali. E da, moram još jednu navesti. Bez nje ovaj tekst vjerojatno ne bi bio ni napisan, ni puno toga ne bi bilo moguće. Hvala ti teto iz pekare u kojoj sam bio na dan žena jer je rekla da ne uzimam trokut jer je hladan i da uzmem slanu pitu. Hvala ti sestro iz sveg srca!
Poruka: ne slavite dan žena osmi trećeg, slavite ga svaki dan, a taj dan baš eto nemojte.

Bliži se Dan žena (prvi ozbiljan post)

Ovaj put ćemo biti ozbiljni. Jer situacija je krajnje ozbiljna. Društvo je dekadentno, moralno opustošeno i umjesto da napreduje, strelovito leti unazad, ali zaboravljajući grijehe u prošlosti i ponavljajući iste greške iz dana u dan. Izazov je danas odgajati djecu, kako bi izrasla u kvalitetne osobe, koje imaju svoje poglede na život i koji su osobe s karakterom, a ne klimači glava i dizači ruku.
Što reći djetetu kad vas pita: "Tata, a zašto su zapalili one dvi barbe i dijete tamo?" Koji je pravi odgovor? Da mu kažem da su to zapalili slijepi ljudi koji ne vole ništa što je drukčije od njih, jer nikad nisu izašli ispod kamena uskogrudnosti, a oko njih je sve pretvoreno u pepeo? Da mu kažem kako pored praznog trbuha, pored djece u inozemstvu, pored urušenih zidova i fasada dotrajalih kuća, najveći problem predstavljaju istospolni brakovi, spisateljice koje obožavaju svoju zemlju a mrze svoju državu, romske obitelji i svi šareni ljudovi, koji se ne uklapaju u čistu katoličku bijelu kastu, koja je sišla sa zvijezda da nam pokaže put iz mraka?
Ili da mu kažem kako nije u redu mrziti nikoga? Da su svi ljudi, na kraju, isti kao i on. Krvare, plaču, smiju se, osjećaju, žive... Da prihvaća sve oko sebe, čak i ako oni ne prihvaćaju njega. Da bude dobar prema svima koji zaslužuju, ali i prema onima koji ne zaslužuju, jer to takve ljude najviše boli. Da poštuje tuđe, i voli svoje, da voli tuđe i poštuje svoje. Da dijeli kad ima.
Djeca su čudo. Djeca vole sve. Mi ih naučimo da mrze nešto. Sustav vrijednosti je iskrivljen. Ne vrijediš ako imaš sumnjivo prezime. Ne vrijediš ako ti je odjeća iz Lidla. Ne vrijediš ako ti je koža druge boje. Ne vrijediš ako si pametniji od "sinova i kćeriju". Ne vrijediš ako ti mama i tata nisu završili skupe škole, ako ne voze skupe automobile i imaju stan u centru grada. Djecu to nije briga, dok im stariji ne ukažu na to. A onda, djeca kao djeca, ne shvaćaju koju štetu rade. Smiješno je nekome se rugati. Zabavno je nekoga prozivati. Cool je nekoga udarati.
Uklopiti se lako. Isključiš razum i osjećaje. Srce ostavi kući u ormaru, možda ti nikad neće ni trebati više. Idi u religijske ustanove, laži sebe i sve oko sebe da budeš viđen, a ne živi ni jednu od deset zapovijedi u koje se kuneš.
Slušaj što ti drugi govore, jer nemaš ti što misliti. Nisi tu da misliš.
Tako je isto i s ženama. Ti si tu da rađaš, da čistiš i da slušaš, jer ne znaš. Ti si žensko ne možeš ni znati. Tebi je znati koje sredstvo uklanja nečistoću s wc školjke, čime se uklanjaju mrlje s odjeće i kada muško dolazi s posla da mu juha bude taman temperature.
Najgore je što ima žena, koje su uvjerene da to tako mora biti. Jer je po nepisanom statutu. Jer je crkva tako rekla. Ista ta crkva koja bi ih pred koju stotinu godina zapalila na lomači pod krinkom da si vještica jer imaš kukasti nos, šetaš sama po mjesečini ili možeš nositi vreću krumpira sama.
Strelovito nazad idemo.
A odgajati djecu u takvom društvu, je izazov života. Blago zemlji kojoj su najveći problem pisci i pederi...

Malo dijete na putovanju, to be or not to be?

Planovi, planovi... Obiteljski život se svodi samo na planove. Planiramo što ćemo ručati sutra, planiramo tko će skupiti djecu iz vrtića, planiramo tko će odvesti i pokupiti starijeg s treninga, planiramo kad ćemo prati bijelu robu, planiramo kad ćemo se seksati (to bude zanimljiva razbibriga), planiramo plan za planiranje nekog putovanja.

Sve je tako prokleto ograničeno vremenom i prilikama. Kad je prilika, nije vrijeme. Kad je vrijeme nije prilika. Ja ne volim planirati, iako se to obično pokaže vrlo korisno. Dobro, ako je nešto veliko za budžet ili vremenski onda moram. Od svojih poslova i druženja s djecom, smanjim ono malo spavanja još za koji sat da bi dobro promislio što i kako.

Gospođa je odlučila da u travnju idemo u Amsterdam. I kako to žensko može samo biti, na meni je pala odluka dal da vodimo mlađe dijete s nama. Mislim, po svim parametrima, po dosadašnjem iskustvu, po svim zakonima prirode nema smisla. Ali ja se i dalje osjećam kao govno, jer sam rekao da ga nećemo voditi. Starijeg možeš voditi i kroz deveti krug pakla, on je baš jedno svjetsko dijete. A i veliki je, druga godina filozofskog fakulteta, a još nije ni sedam godina napunio.

Manji je strašan. Ja sam mislio kad je Mihael (stariji) bio mali, da nema aktivnijeg djeteta na svijetu. To vjerojatno dosta roditelja pomisli o svojoj djeci. Ali Marko... Ako je Mihael bio na Duracell, Marko je na neki obogaćeni uranij, mali perpetuum mobile koji ne zna za strah i ne preza napraviti neku spačku iako ona može značiti da će dobiti neku tešku zdjelu u nos ili polomiti usisivač i slične stvari. Kako s takvim djetetom se uputiti u nepoznatu zemlju, letjeti avionom, hvatati njega dok ti ovi gledaju prtljagu jer si zaboravio izvaditi pastu za zube? On u to vrijeme već krade nekome boarding pass za neku nordijsku zemlju i smije se gegajući se prolazi kraj one lijepe tete koja checkira boarding passeve. A nisi još ni počeo svoju nizozemsku avanturu. Na amsterdamskom aerodromu čekajući prtljagu on bježi u carinsku zonu i sad možeš birati, hoće li ti prtljaga otići Bogu iza nogu, ili će ti dijete završiti u carinskom skladištu kao nedeklarirana roba. A NISMO JOŠ NI POČELI.

Onda kad ga uhvatiš, počinje vrištanje. Tata, mama, dida, baba, bato, teta... Patike, papu, pati!!!! Približi mu se neki čika stranac i on mu se namije i kaže Bobo dan (dobar dan). Sve je u redu. Dok ti ne zarije noktiće u očne jabučice jer ga moraš spustiti. Zna se tko je šef tu. I nekako se izbauljate s aerodroma. U taxiju neće da sjedi pa ga moraš obgrliti kao neku veliku bombu koju znaš da će eksplodirati ako popustiš pritisak. ALI JOŠ NIJE POČETAK.

I onda počinje. Vrištanje po gradu. Hodanje po cesti i tračnicama (ako ima tračnica, nisam se interesirao). Jedenje nekih čokoladnih slastica i razmazivanje po kosi, licu i odjeći. Sranje u pelene kad si u sred neke ture i baš nemaš ga gdje presvući. Uglavnom cijeli svoj holiday podrediš njemu. Ali je tu.

Sad, još uvijek sam u dilemi jesam li donio ispravnu odluku. On se vjerojatno neće toga sjećati kad naraste ali ja hoću. A ova zlica od žene koja uvijek traži alibi u meni je pilatovski oprala ruke i briga je. To što ću joj ja u avionu reći da mi nedostaje Marko, još uvijek je ne zanima. A ja, ja ću otvoriti opet ovaj tekst i onda shvatiti svoj izbor. Do vrištanja!

Valentinovo je laž

Bliži se Valentinovo, dan od kojeg strepi svaki muškarac koji je u vezi. Ako ne pripremite ništa, onda ste bezosjećano đubre, ako nešto pripremite što se njoj ne svidi, onda je ne poznajete dovoljno, ako imate djecu i nađete dadilju (može i član obitelji) i pitate je gdje bi htjela, onda će reći gdje ti hoćeš. Naravno. Najbolji odgovor je gdje god ti hoćeš. Ali samo ne bi u taj restoran. Ni taj. A tamo mi smrdi. Uh, tamo sam jednom bila s prijateljicama i osoblje je neljubazno. Taj je daleko. Ok. Idemo na čevape onda? TI UVIJEK MORAŠ SVE POKVARITI. I kad napokon, ona izbroji broj pi (3.14159265359...), onda odemo lijepo u restoran. Što ćeš ti jesti? Ja bih isto što i ti. Odlično, dva miješana mesa. Pa daj, može li nešto finije malo, ne moramo uvijek jesti seljačku hranu. Ma može ljubavi, dva bifteka. Jesi mi romantičan...

I tako završim s nekim povrćem u umaku od neke gorgonzole, neke rolice i ta sva hrana koju gledate u onim fensi emisijama na tvu. To je da oprostite, k od hrane. Pojedem to, i onda tek mogu pojesti komad mesa. Što ne znači i da hoću. E onda ona počne, ajme kako su djeca, jesu li dobro, jel im dala jesti, jel oprala Marku guzicu, jel mi ostala perilica rublja, jesam li platila vrtić, jel Ella Dvornik naučila praviti palačinke i ostale takve bitne stvari. Ako slučajno pomislim da bi popio pivo nakon te okrijepljujuće hrane, odmah daj ključeve od auta i potpiši izjavu gdje se odričeš života na aparatima. Ma romatnika.

No dobro, pustimo nas. Prošle godine je moj stariji dječak imao jeli, zaručnicu. Sto puta su se njih dvoje posvađali i pomiril, ona mu govorila kako joj više nije momak i da ima drugog, ali moj Mihael se zaljubi do ušiju. Nema kompromisa i nema odustajanja. Jedan put mi je stvarno se popeo na živce s Dea ovo, Dea ono da sam ga pitao, pa dobro što vidiš u njoj? A on će meni kao iz topa, pa tata, ona ima prelijepo lice. Nepunih 6 godina. Pa onda, nemam izbora. Odveo sam ga u šoping centar i kupili smo cvijeće i zaručnički prsten. Mislim, dijete je reklo da će je zaprositi na Valentinovo. Toliko je bio zaljubljen da se nije sjetio da je mami imendan. Stvarno je dječja ljubav nešto najiskrenije na svijetu.  Jest da su prekinili nedugo nakon toga.

Što je u biti to Valentinovo? Jel to stvarno dan zaljubljenih ili je to samo izlika da se pobjegne od svakodnevice (sad pričam za bračne parove)  na tu jednu večer. Iako je muškarcima ta večer izrazito stresna jer se moraju pobrinuti da njihove polovice budu kompletno zadovoljne (kako bi na kraju i oni bili zadovoljeni jelte). Valentinovo, u biti, bi trebala biti romantičniji dan žena, kada svojoj ženi čestitaš nešto za što su se izborila šaka žena prije 100 i kusur godina. A muke mladog Valentina danas ispaštaju svi muškarci, osim onih što švercaju ruže po frekventnim lokacijama.

Ipak mi je draže kad mali ima Valentinovo.

Za odrasle, Valentinovo je laž. :)

Tata na porodu

Pričao sam neki dan s jednim prijateljem o porodu i kako je dobro da je otac tamo kraj majke, kao neka vrst podrške i tako to. On je jedan od onih koji ne može dalje jesti kad nađe dlaku u juhi, pa je uvjeren da bi bilo dobro, ako bi već morao ići, da stoji defibrilator kraj njega jer će mu vjerojatno stati srce kad vidi prvu kapljicu krvi. Je si mi neko muško, govorim mu. Ali on zna popravit mašinu za suđe, a ja ne znam. Zato mogu i krv i znoj i suze u velikim količinama. Ja sam stava, da otac mora ići na porod, jer pajdo, gledaj i pati i ti. Ne rađaju se djeca evo ap cap, treba se pošteno namučit, navrištat i polomit da dovedeš to malo čudo na svijet. Slabo ti je od krvi? Gadi ti se posteljica na podu? Onda nema seksa do daljnjeg. Pa ćeš doći sebi. Je, zvučim kao neki feminazi, ali demokracija mi je omogućila da mogu blejati do mile volje, bez obzira na prijeke poglede muških kolega i njihovo gnušanje jer su oni samo alfa mužjaci kad oni odluče da je potrebno.

Ja sam bio oduševljen kad smo uplatili tečaj za starije dijete. A sudbina je odlučila drugačije, odnosno nije sudbina nego bakterija streptokoka radi koje nisam smio pristustvovati porodu. Ali čudom se čudim i danas, pustilo me nakon poroda odmah, s maskom. Mislim, ako meni mozak ne radi jer sam dobio prvo dijete, jel tom medicinskom osoblju bitno što ja još uvijek nosim tu bakteriju, ili bakterija je samo opasna dok žena stoji raširenih nogu metar u vis.

Na drugom porodu sam naredio svom organizmu da se održava u deluxe stanju. Niti da šmrcne jednom. Svaki dan je žena strepila kad će, kad će, jer bližio se dan kad je stariji rođen. I gle čuda, baš na taj dan doktor kaže, e draga moja, idemo mi lijepo gore. Ona od puste želje da ne ukrade starijem djetetu rođendan, ukrade starijem djetetu rođendan. Karma je kurva a? Pa mi ti ne daj da stavim ručke na kuhinju i da izaberem stolice.

Ja ne mogu dovoljno dobro opisati kako sam ja oduševljen tim činom. Nije mi čak bilo ni teško to odraditi, koliko god se žena trudila da mi zagorča taj boravak, e daj vodu, e vruće mi je, e daj boli me, e idu trudovi, e daj zovi doktora, e zovi sestru, e daj što mi je ovo trebalo... Daj mani me se, ko da je meni lako. Njoj stavilo oni neki senzor da joj mjeri intenzitet trudova i onda me ne možeš lagati. Tu nešto se penje do 60ak ona več počinje uf uf af af. Koga lažeš? To što ja moram smišljati priče, pit mlaku vodu sa slavine i glumit ljepotana ako prođe ona crna sestra sa čipkastim čarapama. Kako žene postaju sebične pri porodu, to je strašno i nečuveno, samo na sebe misle. Daj mi ruku, kaže, bit će mi lakše kaže.

Prste mi je savila toliko da su mi jagodice dirale zglob s obrnute strane. Ne trebaju mi ruke sreća. Što bi jednom vatrogascu, taksistu i influenceru kao što sam ja trebali prsti jedne ruke? A ona naprava pokazuje do sedamdeset. Mislim se u sebi koga lažeš. Ulaze u boks tu doktori, studenti, sestre kao na kolodvoru, svi gledaju i zagledaju se, a ja eto, moram stajati na uzglavlju. Mene to ne zanima jel? Ali dobro. Neka sam ja šikaniran, izdržat ću. Ne rađa svaki dan. I onda je počelo ono ''pravo''. Lomi ona prste, suze mi na oči idu. Izgubi ja pola dana, ali mali se neda. Neće vani. Kao da zna u kojem nam je stanju ovaj vanjski svijet pa se drži svim silama unutra. Ali doktor neki uporan, uporna ona da mi slomi prste, uporno dijete neće da ide vani. Svi nešto uporni, svak svoju bitku vodi a ja samo pokušavam bar kažiprst da mi ostane čitav.

Odjendom, eto ga. Nema tog osvajanja Lige prvaka s omiljenim klubom, nema tog svjetskog prvenstva, nema tog automobila ni motora, nema tog orgazma, nema tog komada mesa, jednostavno nema te stvari ni osjećaja na svijetu koji može taj tren da se usporedi sa kontaktom mojih očiju i te male sluzave, krvave i drhtave okruglice. Za to se živi.

Naravno, umoran sam od poroda, ali eto, opet da njoj olakšam, nosio sam bebicu kako bi ona navodno došla sebi. Uto ulazi neka nova sestra, i meni govori: ''-A vidi tatice...''

Ja: ''-Nisam ja tata, ja sam ovaj novi pilot projekt rodilišta.''

Ona: ''-Kakvi pilot projekt, šta je to?''

Ja:''Pa ja sam prvi tata čuvalica, majkama koje nisu došle s pratnjom dajem podršku i stojim umjesto muževa, nosim djecu i tako to.''

Ona se toliko isčudi da joj je čelo poprimilo oblik upitnika. ''-Ja odem petnaest dana na godišnji i odmah neke nove izmišljotine. A tebi momak svaka čast.''

Ja:''-Ma ne brinite, samo pošaljite nekog kroz pola sata, moram u idući boks.''

Žena bi me najradije ošinula stalkom za infuziju ali nije imala snage. Navodno.

Ali sve u svemu, išao bi svaki put. Kvragu, išao bi svakoj ženi koja me to zatraži. Možda dobijem popust na tečaj, ako bude veća količina. Ili u najmanju ruku, zlatnu karticu tate čuvalice.

Kad ti djeca zamijene uloge...

Znate onu priču, mlađi brat i stariji brat? Mislim, uvijek je netko stariji, a netko mlađi. U mojoj obitelji, stariji je uključen u odgoj mlađeg brata. Bar ja to forsiram, da mu bude idol. Ja nisam imao starijeg brata, ali sam bio okružen starijima od sebe, jer je bilo malo susjedstvo.
Kao i svakog roditelja, bilo me strah kako će prihvatiti mlađeg brata. Kvragu, nisam ni ja znao kako ću ga prihvatiti. Ali on se snašao odlično. Obožava ga. Tu i tamo ljubomora izađe vani, ali to je usmjereno samo na mene i ženu, nikako na mlađeg. Bolji odnos starijeg brata prema mlađem nisi mogao napisati u nijednoj melodrami iz hollywoodskog opusa.
To je trajalo godinu dana.
Sad, sad je već malo drugačija priča. Mihael, stariji brat, je do sada tražio sisu, tražio da ga se nosi na spavanje, jeo dječju hranu, tepa... Uglavnom, godinu dana je trpio i skupljao, pa onda malo eksplodira. Kad Marko, ovaj novi mali, trči, trči i Mihael za njim. Kad moram zabavljati Marka, jer se gospođi vješa o noge dok nešto sprema za jelo, onda se i on odmah uključuje. Ostavi playstation, tablet, mobitel, trista igračaka i upušta se u igru. Nema veze što je teži petnaestak kila, očekuje da ga vrtiš na ringišpilu dok ti kralješci pucaju od neprirodnih poza pod teretom. Nema kompromisa.
Kako riješiti taj problem? Ja naravno imam spartansku metodu. Čim počne tepati ili glumiti bebača, ja ga uhvatim i bacim na kauč, skidam mu gaće i stavljam pelenu. E to ga opameti u sekundu. Kad je u vrtiću, onda ga vodim u jaslice i kažem teti da ga presvuče, da se ukaka. Instant refresh.
Marko o svom poslu. Marko već otvara vrata, baca smeće u kantu, pali i gasi svjetlo, prekine ciklus sušilice i mašine za suđe, uglavnom radi sve stvari koje jednoipo godišnjak obavlja u svojim redovnim dnevnim dužnostima. Da može, on bi bio stariji brat.
Ipak, ide na bolje. Mihael polako prihvaća odgovornosti starijeg brata. Neki dan, uz pomoć, mijenjao mu je pelenu. Prije bi ga bilo teško nagovoriti, osim kad bi molio u ime mlađeg brace, onda bi mu malo smekšao srce. Inače, niks. Meni kaže: -''Pa nisam ja sluga u ovoj kući!'' Šest i po godina, i on već zauzima stavove i osniva sindikate.
Kako se nositi sa takvim stavovima? Opet, individualni pristup je najbitniji. Ja to udaram u glavu (ne doslovno). Pustiš da kaže svoje, i onda jednostavno mu taj isti stav nabijem što prije na nos, pogotovo ako je situacija u kojoj ga mogu iskoristiti. Do sada je palilo sto posto. Ako ćeš tepati kad te nešto pitam, tepam i ja tebi kad me ti nešto pitaš. Potucite male smrde njihovim oružjem.
Danas, Marko nakon presvlačenja, lijepo uzima svoju upišanu pelenu i nosi je u kantu za smeće. Je, zastao je da vidi ima li u kanti nešto interesantno, ali opet je bacio pelenu i zatvorio stranicu. Za to vrijeme, Mihael lagano prosipa kesicu bombona po podu i smije se. Role playing game opet. Ali danas je bilo nešto drugačije. Marko je bio zločest i išao je u kaznu, ali Mihael mu je određivao koliku kaznu. Prvo mu je rekao 30 minuta, onda sam ga pitao da što misli da je on na njegovom mjestu, koliko bi njemu Marko dao kazne, pa mu je smanjio na 5 minuta. Tad sam ga pitao, hoće li Marko zapamtiti  koliko mu je njegov bato dao kazne, i smanjio je na jednu minutu. Ali je zadržao pravo da ga pošalje na duže, ukoliko nastavi biti zločest.
Kad sam ga pitao koliko je on zaslužio kazne kad bude zločest, rekao je da čeka da Marko naraste pa da on odluči.
Onda, prosvijetljenje. Odjednom, ti se tata igraj s Markom, ja ću srediti kuću. Mama uvijek sređuje, pa moram i ja. Pa čekaj, al tata ne sredi kuću? A jesi, ali samo ponekad... O pm ti ona pristrana. Bar znam što me čeka kad odraste.

Tata, moraš biti zdrav

Kako biti zdrav pored dva potpuno hiperaktivna dječaka, koji ne priznavaju razliku od pet godina između njih dvojice? Nikako.

Da bi obiteljski život funkcionirao, za muškarca (uglavnom) je potrebno da skrbi o toj obitelji, naravno, ne isključujući žensku ulogu u tome. Da bi skrbio, znači mora biti zaposlen, mora se misliti ima li u hladnjaku mesa, kad je servis za automobil, kad ističe registracija, jel upala žica od grudnjaka u bubanj od mašine za rublje. Treba znati i presvući maloga, natjerat starijeg da jede ostatke od ručka, treba znati gdje naći najbolje crtane i animirane filmove, sinkronizirane na hrvatski, kako bi bar od starijeg imao sat vremena mira.

Zbog toga, tata se ne smije razboliti. Nikad. I kad se razboli, ako je to i moguće, ne smije to pokazivati. Jer njih dvojica nanjuše te bakterije i viruse, pa skaču po tati još više, kao da svojim malim mekim guzicama istjerivaju sve bolesti drevnim šamanski ritualima. Samo još nedostaje da parket nalože i žrtvuju kokoš na sred stana. Mali nemilosrdni gadovi njuhom razvijenijim od morskog psa koji nanjuši krv sa 50 kilometara, ne prepuštaju ništa slučaju i za par minuta si oznojen, a tvoja tjelesna temperatura ubija sva strana tijela koja pokušavaju naštetiti tvom organizmu. Naravno, izdržat ćeš stoički i tu prokletu temperaturu od 37.4 stupnjeva, koja bi kamen smrvila a gdje neće neutreniranu, izmorenu i zlosretnu tupinu kao što sam i sam. Kad sam bio sa suprugom na porodu, shvatio sam u biti da je taj porod ništa, naspram situacije kad ja dobijem temperaturu. Da meni daju ono što mjeri jačinu trudova, vjerovatno bi pregorio, jer se u Danteovom devetom krugu pakla nesretnike isključivo muči povećanom tjelesnom temperaturom.

Rekao mi je stariji jednom: ''Ali kako ti možeš biti bolestan, ti si tata!''. Je sine, tate se ne razbolijevaju. Tate idu na jedan posao, pa na drugi, pa dođu kući u pauzama ili na kraju dana, ako vas uspijem zateći budne, još skupiti ono malo snage da proskačemo tridesetak krugova oko stola i potučemo se raznim japanskim i kineskim borilačkim vještinama kao u starim kung fu filmovima. Tate moraju stalno derati luka, maslinovog ulja, đumbira, limuna, kiselog kupusa i ostalih C vitaminskih preparata, žrtvujući svoj seksualni i društveni život radi oblaka smrada koji obično prati takve namirnice, samo kako bi ostao zdrav. Smrdi ti duša od luka, ali neće na tebe nikakva bolest. Ponekad neće ni djeca.

Najgori dio bude onaj, kad je već dobrano pregaženo vrijeme za spavanje, onda ja ponekad manjeg uzmem da ga uspavam. Ako on nije u svojoj maloj lijepoj glavici sam odlučio da zaspe, nema tog zeke i potočića, hush little baby, mede brunde, tata kupi mi auto ni svih ostalih sevdalinki koje će natjerati sjajne okice da se zatvore. Gurat će prste u usta, u oči, kopat će sebi i meni nos i trzati se, samo da bi probudio one uspavane receptore na mozgu, očito nevjerovatnog kapaciteta, jer mora prvo provrtiti cijeli dan u glavi prije spavanja. Kad već jednom sklopi oči, onda počinje najdelikatnija faza. Ni kašalj, ni krivi pokret, i apsolutno nikakvo spuštanje na krevet ne dolazi u obzir, dok se još dva ciklusa pjesama ne ispjevaju. Dovoljno puta me mali vražićak nasanjkao da bi ga naivno spustio na krevet kako bi mogao pobjeći u dnevni boravak. Odvali on još komad leđa dok ne utvrdi.

Stariji obično ima neki zahtjev prije spavanja – igrica ili crtani. On je relativno dobar, ali ima uvijek hladne noge. Je, tata mora uvijek imati tople noge da ugrije njegove. Puno je pravila za jednog tatu. Zadnje bi bilo: -''Tata, moja prijateljica Tina iz vrtića kaže da moraš skinuti čarape jer ćeš dobiti gljivice. A kakve su to gljivice?''

Ajde mali, šuti i spavaj.